Biciklom od Alpi do Kvarnera

Biciklom od Alpi do Kvarnera. Ovako na prvu se čini kao dosta zahtjevan izazov. No, zahvaljujući novoj turističko-biciklističkoj ruti Alpina Mediterranean Alpe su nam pristigle na dohvat ruke ili bolje rečeno – pedale. Naime, Alpina Mediterranean naziv je za novi turističko-biciklistički proizvod, odnosno 300 kilometara dugu biciklističku rutu koja se kroz tri države proteže od talijanskog gradića Venzone, podno Karnijskih Alpi, kroz doline rijeke Soče i Vipave, preko Krasa i Brkina sve do Opatije. S obzirom na to da ruta ima oko 17% makadamske podloge namijenjena je korisnicima gravel ili MTB bicikli.

Iako je sama ruta podijeljena na 7 etapa i zamišljena da se odvozi kroz 4 – 6 dana, ovisno o želji i mogućnostima biciklista, moj dragi prijatelj i kolega Matej Hartman i ja odlučili smo je odvoziti u 3 dana. Prvo što bi netko pomislio je odvoziti cijelu rutu svaki dan po 100 kilometara, no mi smo imali malo drugačiji plan. Iako sama ruta nema previše ukupnog uspona na toliku udaljenost, naš je plan bio odvoziti prvi dan gotovo polovicu cijele rute, oko 150 kilometara s obzirom da je prvih 50 kilometara dosta položeno, a ni ostatak ne iziskuje previše napora.

       

Početak rute Alpina Mediterranean nalazi se u gradiću Venzone. Malom, ali fascinantnom gradiću smještenom u regiji Friuli-Venezia Giulia, na samom rubu Karnijskih Alpi. Venzone je poznat i po jedinstvenoj arhitektonskoj baštini u svom povijesnom središtu, koje je obnovljeno nakon razornog potresa 1976. godine, zbog čega ga nazivaju i gradom feniksom. Dodatni razlog zašto ruta kreće baš iz Venzonea je što kroz ovaj gradić prolazi i još jedna atraktivna biciklistička ruta Alpe Adria koja kreće iz Salzburga i nakon 410 kilometara stiže u Grado.

         

I tako smo nakon jutarnjeg espressa na glavnom gradskom trgu započeli našu trodnevnu biciklističku avanturu od Alpi do Kvarnera. Prvih nekoliko kilometara smo vozili po trasi nekadašnje željeznice, a danas popularne i vrlo posjećene biciklističke staze Alpe Adria nakon čega smo pratili regionalnu FVG 3 biciklističku rutu. Obrađena polja pšenice, ječma i kukuruza izmjenjivala su se s brojnim vinogradima i čempresima pa smo se na trenutke osjećali kao da vozimo toskanske Terre Bianche. Prolasci kroz manje gradiće su također prilagođeni biciklistima uz dodatan oprez na križanjima. Prvih 50 kilometara do grada Cividale del Friuli nam je dosta brzo proletjelo zbog pretežito položenog terena. Cividale del Friuli je prvo veće mjesto na samoj ruti. Među brojnim atrakcijama istaknut ćemo UNESCO-v zaštićen samostan Santa Maria in Valle te Vražji most preko rijeke Natisone, ali gradski muzej u kojem se čuva uz umjetničke predmete iz rimskog, bizantskog i karolinškog zlatarstva, i čuveni evanđelistar iz V. ili VI. st. na čijim se prvim stranicama među zapisima o hodočasnicima iz VIII–X. st. spominju hrvatski knezovi Trpimir i Branimir te panonski knez Braslav s članovima obitelji, koji su hodočastili u Cividale.

     

Od Cividalea naša ruta se polako počela uzdizati uzvodno uz rijeku Natisone prema Sloveniji po trasi nekadašnje željeznice Cividale – Kobarid građene za potrebe Soške fronte u 1. svjetskom ratu. Svježina rijeke Natisone u samoj dolini, ali i izvori pitke vode, itekako su bili od pomoći u vrućem lipanjskom danu. Dolaskom u Kobarid stigli smo u podnožje Julijskih Alpi, ali i u kraljevstvo čarobne rijeke Soče. Njena tirkizna boja ne može nikoga ostaviti ravnodušnim. Prije nastavka, slobodno zastanite u Kobaridu, posjetite Kobariški muzej posvećen velikim borbama između talijanske i austrougarske vojske u 1. svjetskom ratu i otkrijte što je veliki Ernest Hemingay tamo radio i što ga je inspiriralo da napiše Zbogom oružje.

                               

Od Kobarida preko Napoleonovog mosta smo prešli na lijevu obalu Soče i nastavili prema Tolminu. Zeleni pašnjaci i miris pokošene trave te stalni pogledi prema Soči činili su vožnju jedinstvenom. U Tolminu nismo mogli propustiti osvježiti se na Sotočju – atraktivnoj lokaciji gdje se rijeka Tolminka ulijeva u Soču i čini predivnu plažu, ali i savršeno mjesto za odmor. Do Mosta na Soči smo se još malo spuštali, a potom je uslijedio tzv. roller coaster dio – niz od nekoliko kraćih uspona i spusteva čisto da se ne opustimo previše. U Kanalu na Soči smo potom prešli na desnu stranu rijeke Soče i nastavili uređenom biciklističkom stazom dok nas je povremeno zapljuskivao intenzivan miris jasmina u cvatu s obližnjih okućnica. Po dolasku u Solkan smo ponovo prešli Soču, još malo zavirili u susjednu Italiju i nakon gotovo 150 kilometara stigli u Novu Goricu gdje smo odlučili zaključiti prvu etapu.

       

Sljedeće jutro – novi dan i nova avantura. Znali smo da će druga etapa biti ipak mrvicu zahtjevnija, ali smo ipak jedva čekali krenuti. Od Nove Gorice smo krenuli južno prema zapadnom dijelu Vipavske doline i Mirenu. Inače Vipavska dolina duga je nekih 40 kilometara i prostire se od planine Nanos na istoku do talijanske granice i rijeke Soče na zapadu. Preko većeg dijela doline protiče rijeka Vipava koja čini dolinu izuzetno plodnom, a na kojoj je izgrađeno čak 25 mostova. Od gradića Mirena započeli smo s prvim dužim usponom prema Cerju i slovenskom Krasu. Regija je to pršuta, vina i kamena. Visoravan koja se proteže po jugozapadnom dijelu Slovenije pravi je mamac za gurmane, ali i za bicikliste.

     

Bogata mreža makadamskih puteva i asfaltnih cestica koji povezuju brojna sela, a u svakom selu poneko iznenađenje. Dinamična konfiguracija terena s kratkim i laganim usponima i spustevima činila je vožnju itekako zanimljivom. Posebice kroz vinograde, maslinike i nasade lavande. Dolaskom u mjesto Komen krenuli smo po uređenoj biciklističkoj stazi prema Sežani dugoj 20-ak kilometara koja je većim dijelom provedena po Cesti Marije Terezije. Mirise lavande i vinove loze nadopunjavao je miris procvjetale lipe.

     

     

Od Sežane ruta nas je dalje vodila do Lipice gdje se nalazi najstarija ergela u Europi koja kontinuirano uzgaja istu pasminu konja – lipicance. Bio je pravi doživljaj promatrati bijele lipicance kako uživaju u igri i trku. Od Lipice preko Divače smo stigli i do ulaza u Škocjanske jame. Ovoga puta se nismo spustili u jedinstveno podzemlje Krasa, jer smo ga posjetili ranije, ali u svakom slučaju Škocjanske jame je nešto što se ne propušta. Sustav je to krških jama i špilja stvorene pod utjecajem rijeke Reke te jedan od najvećih podzemnih klanaca u svijetu, s jedinstvenim ekosustavom te velike povijesne vrijednosti. Za kraj druge etape preostalo nam je uzdignuti se do sela Rodik i Domačije Linč gdje smo odlučili prespavati i nagraditi se delicijama i okusima Krasa.

     

     

S prvim zrakama sunca čuje se i kukurikanje pijevca. To je nešto što se može doživjeti samo na selu. I nema ljepšeg buđenja od toga. Pomalo sretni, ali i tužni što nas čeka posljednja dionica naše avanture krenuli smo iz Rodika makadamskom cestom kroz šume bukve i lagano iz Krasa stigli do Brkina. To je poseban svijet. Potpuno drugačiji od kamenitog Krasa, a opet neraskidivo povezan s njim. Vinograde i suhozide zamijenili su voćnjaci – jabuke, kruške, šljive pa čak i nasadi lješnjaka. Sve to nude Brkini. Brdoviti kraj poznat po voću i voćnim rakijama i svojoj Brkinskoj voćnoj cesti. Upravo nam je ona poslužila da se ponovo poput vožnje na ipak nešto blažem roller coasteru spustimo do Ilirske Bistrice. Gradić kroz koji često prođemo na putu prema Ljubljani ili ga posjetimo s namjerom da u njemu obavimo špežu ipak je malo više od toga. Slap Sušec ili kasnoantičke gradina koja je izgrađena kao dio obrambenog Julijskog zida Rimskog carstva samo su neke od atrakcija koje valja posjetiti.

     

Od Ilirske Bistrice smo krenuli uz rijeku Reku prateći njen tok uzvodno prema hrvatskoj granici. Inače rijeka Reka je najveća slovenska ponornica koja izvire u Hrvatskoj podno Gumanca pod imenom Vela voda, ponire u Škocjanskim jamama u Sloveniji pa ponovno izvire u Italiji. Do sela Zabiče ruta je položena nakon čega kreće lagani uspon preko Novokračina do graničnog prijelaza.

     

Po ulasku u Hrvatsku uslijedio je spust do petrolejske ceste i sela Lipa u kojem se nalazi Memorijalni centar Lipa pamti posvećen stradanju Lipe u drugom svjetskom ratu. Od Lipe smo nastavili do Škalnice nakon čega smo makadamskom dionicom s jednim kratkim rasutim dijelom stigli najprije u Brezu, a potom preko Ružića u Permane. Pred nama je bio jedan od posljednjih uspona na ruti preko Zvoneća do Škrapne, a potom u Kućelima – more! Kvarnerski zaljev. Nakon 290 kilometara rute konačno se može ugledati plavetnilo Jadranskog mora.

     

Preostalo nam je samo još spustiti se preko Rukavca i Pobri do Opatije. Naravno, približavanjem centru Opatije i promet je postao gušći na što je također trebalo obratiti pozornost. Ipak, nakon 3 dana, 3 države, 300 kilometara i 3600 metara ukupnog uspona opatijski mul  je konačno bio tu. Pod našim kotačima.

Sve detalje i informacije o ruti Alpina Mediterranean možete pronaći OVDJE.